Svaki put kada Zoran Milanović izvede novu rundu svog ustavnopravnog i političkog čobanluka, s društvenih mreža i iz oporbenih kuloara poleti ista, do besvijesti izlizana mantra njegovih apologeta: „On ima legitimitet, premoćno je dobio drugi mandat, narod stoji iza njega!“ Ta je teza obična povijesna i politička obmana. Milanović danas ne provodi nikakvu suverenističku politiku; on provodi otvorenu destrukciju države iz čistog, patološkog inata prema Andreju Plenkoviću

 

Hrvatska je u svojoj novijoj povijesti imala predsjednika koji je doista imao plebiscitarnu potporu naroda za povijesne, strateške odluke. Franju Tuđmana narod je slijedio jer je imao državničku viziju, jer je gradio institucije i u nemogućim uvjetima uvodio Hrvatsku u zapadni civilizacijski krug. Nakon njega, nastupila je mračna era Stjepana Mesića – čovjeka koji je funkciju predsjednika trajno kontaminirao i ponizio, ostavši upamćen kao moralna i politička nepogoda koja je išla toliko daleko da je lažno svjedočila protiv vlastite zemlje i njezina vojnog vrha pred Haškim sudom. Mesić je radi osobnih i ideoloških osveta pokušao kriminalizirati same temelje države i Domovinskog rata, srozavši Pantovčak na razinu denuncijantskog ureda. A što imamo danas sa Zoranom Milanovićem? Imamo izravni nastavak tog istog destruktivnog koda, apsolutnu kulminaciju estradizacije, balkanizacije i destrukcije institucije predsjednika.

Njegov reizbor za drugi mandat nije nikakvo povijesno „da“ njegovu ludilu. To je bio tek taktički glas dijela biračkog tijela – glas revolta protiv HDZ-a ili rezultat pukog izbornog inženjeringa u drugom krugu gdje se bira „manje zlo“. Dobiti izbore u demokraciji ne znači postati plemenski poglavica ili ulični tiranin koji osobnu lojalnost generala stavlja iznad zakona i institucija. Milanović se sam licemjerno poziva na vojna pravila kao „katekizam“. Pa ako je to katekizam, onda je Ustav sveto pismo koje on svakodnevno gazi, provodeći ono što sam definira kao „čisti privatluk, grubi, seljački“.

 

Najmračniji krak ovog Milanovićevog mandata jest bezočni, harangirajući pritisak na Oružane snage. Njegovo ponašanje prema načelniku Glavnog stožera, generalu Tihomiru Kundidu, graniči s otvorenim političkim reketom. Milanović se ponaša kao da je vojska njegova privatna milicija, a generali njegovi osobni podanici koji moraju izvršavati njegove hirove, bez obzira na zakone ove zemlje. Milanović Kundida pretvara u svog političkog taoca, prijeteći svima koji ustavni poredak pokušavaju održati u zakonskim okvirima.

Najveća i najsramotnija laž Milanovićevih obožavatelja jest da on ovim potezima „štiti hrvatske nacionalne interese“. Pogledajmo ogoljene činjenice na primjeru skandala s mimohodom u Parizu.

 

Milanović sam u svom nastupu ističe da je Srbija počasni gost na mimohodu u Parizu. I što on čini kao „veliki suverenist“? Umjesto da tamo pošalje pobjedničku Hrvatsku vojsku, da naša trobojnica ponosno vijori uz francusku i savezničke zastave i time demonstrira status pobjednika u ratu i lidera u regiji, on kukavički povlači vojsku i ostavlja prazan prostor beogradskoj diplomaciji. To nije suverenizam, to je dragovoljna diplomatska kapitulacija i međunarodna izolacija! Dok se Aleksandar Vučić gura u prve redove zapadnih ceremonija, Milanović od Hrvatske radi izoliranu balkansku enklavu koja se duri u kutu i sama sebe izbacuje iz civiliziranog svijeta.

Slanje policijskih snaga, pripadnika specijalne policije i ATJ Lučko u Pariz, jedini je logičan, državnički ispravan i pobjednički kontrapotez Plenkovićeve Vlade. To nije nikakav inat, nego nužna operacija spašavanja časti i ugleda države od pomahnitalog predsjednika koji se ponaša kao piroman u vlastitoj kući.

 

No, vrhunac Milanovićeve političke neodgovornosti i dubokog nerazumijevanja globalne arhitekture sigurnosti leži u njegovu otvorenom antizapadnom i anti-NATO angažmanu. Njegove izjave kako se „stvara neki novi vojni savez“ i kako je NATO postao tek nekakav „financijski savez“ koji besmisleno troši milijarde na naoružanje Ukrajine, zvuče kao da su pisane u uredima moskovske, a ne zagrebačke diplomacije.

Hrvatska je krvlju platila svoj ulazak u zapadni obrambeni krug kako više nikada ne bi bila ostavljena na milost i nemilost agresorima. Milanovićevo bagateliziranje obveza prema saveznicima i njegovo cinično preispitivanje hrvatskog sudjelovanja u kolektivnoj sigurnosti izravan su udar na opstojnost i vjerodostojnost države.

 

Što je još gore, u svom najnovijem monologu Milanović ponovno ide korak dalje u relativiziranju ruske agresije na Ukrajinu. Dok ukrajinski narod krvari i brani svoju golu egzistenciju baš onako kako je Hrvatska krvarila devedesetih, hrvatski predsjednik drži moralne prodike o "zlikovcima koji su veći od ustaša", izvlači povijesne bizarne paralele o Banderi i docira kako bi "bilo bolje sjesti i pregovarati". To nije suverenizam niti mirotvorstvo – to je bešćutno, diletantsko širenje kremaljskog narativa i direktno sramoćenje Hrvatske pred očima cijelog slobodnog svijeta.

 

Zoran Milanović je danas potpuno ogoljen. Ispod njegove lažne aure „narodnog tribuna“ i „frajera s Pantovčaka“ ne postoji nikakva politička doktrina, nikakva vizija moderne, jake i europske Hrvatske. Postoji samo patološki, bolesni i nezaustavljivi inat prema jednom čovjeku – Andreju Plenkoviću.

 

On vojsku, generale, ustavne ovlasti, vanjsku politiku i diplomatski ugled domovine koristi kao priručno kamenje koje s brda baca prema Banskim dvorima. Tragično je i mučno gledati kako se čovjek koji je nekada bio predsjednik Vlade danas srozao na razinu otvorenog političkog sabotera koji svjesno, namjerno i s predumišljajem nanosi štetu vlastitoj zemlji samo da bi u tom blatu pokušao potopiti svog rivala. Većinska Hrvatska – ona koja želi mir, stabilnost, zakone i međunarodni ugled – takvo ludilo ne podržava. Milanović danas ne predstavlja narod; on predstavlja isključivo svoj nezasitni, destruktivni ego koji je, baš poput Mesićeva naslijeđa, postao najveća ugroza hrvatskih nacionalnih interesa.