Piše: Zvonimir Despot
========================
Kad ustavno-pravni analfabetizam postane službena politika Pantovčaka, onda država ne dobiva vrhovnog zapovjednika, nego vrhovnog smutljivca. Najnovija farsa s Počasno-zaštitnom bojnom i njezinim (ne)odlaskom u Pariz na proslavu Pada Bastilje ogolila je do kraja svu bijedu domaće političke zbilje, u kojoj se osobne frustracije i balkanski inat prodaju pod zaštitu nacionalnih interesa i ustavnog poretka.
Zoran Milanović se ponovno ponaša kao da je država počela s njim, a Ustav RH – ustavna slikovnica iz koje on čita samo one rečenice koje mu u tom trenutku pašu. Činjenica da se predsjednik države, koji bi trebao biti jamac stabilnosti institucija, otvoreno i svjesno ruga pozitivnim zakonskim propisima ove zemlje, više nije stvar političkog folklora. To je puzajući državni udar u rukavicama, upakiran u tobožnju brigu za dignitet Oružanih snaga.
Pravna situacija je pritom toliko čista da bi je shvatio i prosječan student prve godine prava. Zakon o obrani je jasan: protokolarne i ceremonijalne aktivnosti u inozemstvu u isključivoj su i samostalnoj nadležnosti ministra obrane. Točka. Nema tu nikakvih fusnota, nema skrivenih značenja, nema potrebe za supotpisom ili klimanjem glave s Pantovčaka. Kad vojska ide marširati Elizejskim poljanama, ona ne ide u rat, ne ide u borbenu misiju, niti krši hrvatsku neutralnost – ona predstavlja državu. Ali u Milanovićevoj glavi, država – to je on.
Pozivanje na članak 100. Ustava i titulu vrhovnog zapovjednika u ovom je kontekstu najobičnija jeftina demagogija. Da je Milanović doista legalist, a ne politički piroman, on bi – ako smatra da mu Zakon o obrani otima ustavne ovlasti – podnio zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti. Ali on to neće učiniti. Zašto? Zato što zna da bi izgubio. Lakše je tjerati inat, provoditi samovlast nad Glavnim stožerom i koristiti Hrvatsku vojsku kao živi zid u svom privatnom ratu protiv Andreja Plenkovića i HDZ-ovih ministara.
Nakaradno je i duboko kompromitirajuće za ovu zemlju da se preko leđa vojnika, koji su profesionalci i ponos ove države, lome suludi ego-tripovi čovjeka koji je davno izgubio kompas. Slanje vojske u Pariz postalo je pitanje "čiji je veći", a ne što piše u zakonu. Dokle god institucije budu šutke promatrale kako se ustavna funkcija predsjednika koristi za suspenziju zakona, dotle ćemo umjesto ozbiljne europske države imati estradu i cirkus u kojem glavni klaun drži prst na zapovjednom lancu.
