Prije 35 godina rat je već duboko ušao u naš slunjski kraj. Nakon Krvavog Uskrsa uslijedili su napadi, granatiranja i progoni hrvatskog stanovništva iz Saborskog, Vaganca, Drežnik Grada i okolnih mjesta. Obitelji su bježale tražeći sigurnost, a majke s djecom i starci utočište su pronašli u autokampu u Grabovcu.
Ni tamo nisu bili sigurni.
26. rujna 1991. godine granata je pogodila paviljon „Jelena“. Poginuli su Dubravka Špoljarić (18), Josipa Špoljarić (17) i mali Ivan Špoljarić, star samo 3 mjeseca i 6 dana – najmlađa žrtva Domovinskog rata.
Tri života. Tri obitelji. Tri sudbine koje su zauvijek prekinute u ratu koji nije birao ni mjesto ni dob.
Od tog stradanja prošlo je 35 godina, a bol i praznina ostaju. Zato danas ne govorimo samo o prošlosti. Govorimo o ljudima čija imena moraju ostati u našem sjećanju.
Ivan, Dubravka i Josipa – nisu samo imena na spomeniku. Oni su dio naše slunjske povijesti i trajna opomena koliko je sloboda plaćena. Za sve poginule.
Za sve prognane.
Da se nikada ne zaboravi.
Mirjana Puškarić
