Na komemoraciji trinaestorici hrvatskih branitelja dogodio se težak i nedopustiv propust – obitelji poginulih nisu pozvane položiti vijenac i zapaliti svijeće svojim najmilijima. Učinile su to tek nakon glasnog negodovanja jednog člana obitelji
Danas se navršava 35 godina od jedne od najtragičnijih stranica obrane Vinkovaca i istočne Slavonije.
Dana 22. srpnja 1991. godine pokrenuta je akcija oslobađanja Mirkovaca, s ciljem uklanjanja neposredne prijetnje gradu Vinkovcima. U akciji je sudjelovalo oko 800 hrvatskih branitelja iz 2. bojne 3. A brigade ZNG-a, 109. brigade ZNG-a i pripadnika policije.
Iza te akcije ostala je bolna i teška bilanca – 13 poginulih hrvatskih branitelja, dvojica zarobljenih te više od četrdeset ranjenih.
Obitelji nitko nije pozvao
Na današnjoj komemoraciji povodom 35. obljetnice pogibije trinaestorice hrvatskih branitelja dogodio se težak i nedopustiv propust.
Dok su se redom prozivali političari i izaslanstva, voditeljica programa nijednom nije pozvala obitelji poginulih da polože vijenac koji su same donijele niti da prve zapale svijeće svojim najmilijima.
Tek nakon glasnog negodovanja jednog člana obitelji, obitelji su ustale i, poslije preživjelih suboraca, pristupile spomeniku.
Na mjestu na kojem su upravo poginuli branitelji i njihove obitelji morali biti u središtu komemoracije, prednost su ponovno dobili političari i službena izaslanstva.
Pogrešne riječi himne i neprimjeren program
Gorčinu je dodatno pojačalo pogrešno pjevanje riječi hrvatske himne, kao i glazbeni program koji, prema ocjeni prisutnih, nije bio primjeren dostojanstvu trenutka.
Uz samo jedan službeno položeni vijenac ostao je poražavajući dojam da se i ovakve obljetnice pretvaraju u protokol u kojemu je važnije prozvati političare nego dostojanstveno odati počast poginulima i poštovanje njihovim obiteljima.
Rane koje vrijeme nije izliječilo
Trideset i pet godina poslije, žrtva poginulih ne smije biti tek dio protokola i prigodnih govora. Za njihove obitelji i ratne suborce vrijeme nije izliječilo rane. Njima je 22. srpnja i dalje dan koji boli jednako kao i 1991. godine.
I nakon 35 godina ostaju pitanja na koja hrvatska javnost nikada nije dobila potpune odgovore. Nije do kraja rasvijetljena odgovornost zapovjednog kadra koji je vodio akciju, niti je utvrđena puna odgovornost svih počinitelja ratnih zločina nad hrvatskim braniteljima.
Posebno teško odjekuju svjedočanstva o mučenju ranjenih gardista nakon zarobljavanja, o kojima se govori godinama, dok pravda još nije u potpunosti zadovoljena.
Sjećanje na poginule ne smije završiti polaganjem vijenaca. Njihova žrtva obvezuje nas na istinu, odgovornost i ustrajnost u traženju pravde. To dugujemo njima, njihovim obiteljima i svima koji su stvarali slobodnu Hrvatsku.
Neka je vječna slava i hvala trinaestorici hrvatskih heroja koji su svoje živote položili za Domovinu.
Počivali u miru. Nikada zaboravljeni.
