Da se nije udala za sina Slavena Letice svojedobnog Tuđmanovog savjetnika, danas bi Dalija Orešković sasvim izgledno bila nepoznata pravnica s pogledom na neku općinsku arhivu, ako bi poslodavac barem neko vrijeme zažmirio na njezin talent za zagađivanje odnosa.
Pravnici s kilometrima iskustva gledali su 2013. kako u fotelju predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukoba interesa sjeda pravnica čiji životopis je u krugu struke imao težinu stiropora.
To se dogodilo u mandatu vlade Zorana Milanovića, onog čijim se ispraznim narcističkim palamuđenjima svakodvnevno smijete i kojem je Dalija oprostila epitet „narikače“ kad joj je zatrebao njegov šlauf za „Rijeke pravde“.
U tom Povjerenstvu Dalija će ostati zapamćena po kolekciji odluka koje su sudovi poništavali kao da brišu vulgarne grafite po fasadama, a svojim političkim performansima danas pokazuje da su joj pravna struka i položaj bili samo kulisa za tumačenje propisa prema političkom ključu i predrasudama, čime je nanosila nepopravljivu štetu ljudima i toj ustanovi. Naravno, njoj je i danas čudno zašto zakon ima prednost pred „pravdom“, onom njezinom.
Njezin svekar nas je napustio 2020., a suprug joj je iste godine negdje potražio bolji život, o čemu je Dalija sama obavijestila naciju. Time je ostala bez političkog lifta i produžnog kabela. Mi smo joj postali utičnica, lijevi mediji adapter, a državni proračun – punjač.
Pravnička karijera stane joj na pola lista, a politička na vjenčani list.
Njezino ideološko sidro je u mulju ovdašnjeg medijskog i političkog podzemlja koje slavi komunističke zločince u vrijeme dok ih civilizirani svijet osuđuje i rezolucijama izjednačava s nacistima i fašistima. Družba su joj mentalne kopije koje bi na tržištu rada, bez državne sise, bili nezanimljivi i Voltu i Boltu.
Živi se slomiše od histeričnog imitiranja principijelnosti, i to tonom kao da nose spas svijeta, a sadržaj je obično lišen svakog smisla i prisebnosti.
Dalija je posebno etički zablistala dok je Dragana Kovačevića posrnulog direktora JANAFA, ne sluteći da ga policija drži na oku, tražila da joj omogući posao koji je toj državnoj firmi nepotreban, ali je bio njoj potreban. Otprilike, naftna kompanija bi plaćala to što Dalija postoji. Na sreću proračuna, njezin talent za prepoznavanje otvorenih vrata podbacio je u ovom pokušaju. Je li direktor pritom ispao savjestan ili probirljiv, pojma nemam.
Avaj, preksinoć, s petka na subotu, dvije gospoje s viškom dosade i manjkom pažnje, jedna valjda u Irskoj a druga negdje u Zagrebu, nervozno skrolajući po mobitelima zaustavile su se na Zlatku Daliću. Dobrodržeći, svjetski uspješan i uljudan izbornik - prvo bi pomislila svaka normalna dama.
Ali Daliji Orešković i Vlatki Pokos sinulo je da bi se sumanutim huškanjem na Dalića moglo uštipnuti malo medijske pažnje, a portali vape za korisnim budalama uvjerenima u svoju važnost.
A hoće to, kad nemaš svojih pobjeda – ni tuđe te ne vesele.
Nakon očekivane masovne sprdnje s njihovim jalovim ispadima na račun Dalićevog podrijetla, nagađalo se u čemu leži tragedija ovih medijskih starleta. Frustracija, fascinacija, ljubomora, možda i ono najjadnije – sitna zaljubljenost u čovjeka izvan njihovog svijeta i u svakom pogledu za njih nedostižnog.
Čeka se treća Karleuša.
