Kad je početkom devedesetih Hrvatska prolazila svoje najteže dane, pomoć nije stizala samo od naših ljudi. Među onima koji su dragovoljno došli braniti Hrvatsku bili su i stranci, ljudi različitih nacionalnosti, zanimanja i životnih priča. Nisu ih vezale ni obiteljske veze ni osobni interesi. Dovela ih je ideja da mali narod ima pravo braniti svoju slobodu.
Jedan od njih je i Michael Misch, nekadašnji pripadnik njemačkog Bundeswehra koji je tijekom Domovinskog rata pristupio hrvatskim obrambenim snagama. Nakon rata nije se vratio u Njemačku već je svoj život nastavio graditi u Hrvatskoj, zemlji za koju je bio spreman riskirati vlastiti život. [dnevno.hr]
Godinama poslije njegova poruka hrvatskoj javnosti zvuči gotovo kao optužnica, ali i kao vapaj čovjeka koji traži odgovor na jednostavno pitanje: jesu li strani dragovoljci zaboravljeni?
Prema njegovim riječima, oko tisuću stranih dragovoljaca došlo je pomoći Hrvatskoj u najtežim trenucima rata. Mnogi su ranjeni, a dio ih je položio svoje živote na hrvatskom tlu. Unatoč tome, smatra da njihova žrtva nikada nije sustavno i dostojanstveno vrednovana. [dnevno.hr]
Posebno ističe kako velik broj preživjelih stranih dragovoljaca nije ostvario ni ona prava koja su im možda pripadala, često zbog nepoznavanja jezika, administrativnih procedura ili jednostavno zato što ih nitko nije uputio kamo i kako se trebaju obratiti. [dnevno.hr]
No možda su od materijalnih prava važniji simboli. Spomenik. Ulica. Park. Ploča. Znak da država pamti.
Domovinski rat ispisan je tisućama poznatih i nepoznatih sudbina. Među njima svoje mjesto imaju i strani dragovoljci. Nitko razuman ne može dovoditi u pitanje činjenicu da je Hrvatsku obranio hrvatski narod i hrvatski branitelji. Međutim, isto tako ne treba zaboraviti ljude koji su iz svojih zemalja došli pomoći Hrvatskoj onda kada joj je bilo najpotrebnije.
Upravo zato treba postaviti pitanje koje ne bi smjelo dijeliti nego povezivati: jesmo li učinili dovoljno da zahvalimo tim ljudima?
Mnogi od njih danas su starci. Neki više nisu među živima. Neki su svoje posljednje počivalište pronašli upravo u Hrvatskoj, zemlji koju su nekada branili. Vrijeme neumoljivo prolazi, a s njime nestaju i svjedoci jednog povijesnog razdoblja.
Možda nije stvar u odličjima, privilegijama ili beneficijama. Možda je riječ samo o potrebi da država i društvo jasno kažu: nismo vas zaboravili.
A dok odgovor ne stigne, u zraku ostaju odzvanjati riječi čovjeka koji je za Hrvatsku bio spreman dati sve:
"Samo mi recite i šutjet ću."
Povod za ovaj tekst bio je intervju s Michaelom Mischom objavljen na portalu Dnevno.hr u kojem je progovorio o položaju i odnosu Hrvatske prema stranim dragovoljcima Domovinskog rata. [dnevno.hr]
Željko Tomašić
