Ove je godine, na osmi natječaj za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu, za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i četvrti za Bosnu i Hercegovinu, zaprimljeno ukupno 145 priča - impresivan broj koji svjedoči o živoj potrebi mladih da se suoče s prošlošću i prenesu je u riječ. Od toga 108 priča stiglo je iz 21 hrvatskog grada (Beli Manastir, Biograd na Moru, Bjelovar, Buje, Daruvar, Đakovo, Drniš, Đurđevac, Karlovac, Knin, Novska, Osijek, Požega, Rijeka, Sisak, Slunj, Split, Vinkovci, Virovitica, Zadar i Zagreb), dok je 37 priča poslano iz 10 gradova i općina u Bosni i Hercegovini (Čitluk, Grude, Mostar, Nova Bila, Posušje, Široki Brijeg, Tomislavgrad, Travnik, Uskoplje i Žepče). Raznolikost geografska, ali ne i tematska - priče često kreću iz osobnog, obiteljskog sjećanja ili iz autentičnog pogleda na povijesti. Sve zajedno čine jedan moćan, višeglasni spomenik koji ne slavi rat, nego sjeća na ono što se u njemu dogodilo ljudima - običnim, nesavršenim, hrabrim…
Ako se nagrađene priče iz RH i BiH usporede, uočavaju se zanimljive razlike i sličnosti. Priče iz Hrvatske često kreću iz sjećanja — autori su djeca ili unuci onih koji su rat doživjeli, i njihov je zadatak prenijeti tu priču dalje. Zato su pune detalja: bakinih žganaca, bijelih hulahopki, tenisa na napuštenim farmama, polomljenih čokolada. Rat je tu, ali kao pozadina — glavni su likovi ljudi koji odbijaju prestati biti ljudi. Priče iz BiH, pak, kreću iz traume koja se ne može prenijeti. Otac u Tamo gdje ni trava ne raste ne želi pričati. Ludvig u Sedam tisuća dana umire sam, a njegova priča se čita tek posmrtno. Dido umire u magli, a njegova posljednja riječ je nezavršena. Rat u tim pričama nije pozadina, on je prednji plan, on je ono što se događa dok ljudi pokušavaju živjeti.
Zajedničko im je, međutim, jedno: sve priče govore o odluci da se ostane čovjek. I to je, možda, najvažnija lekcija ovog natječaja: rat ne može oduzeti ono što čovjek odluči zadržati.
Sedam nagrađenih priča iz Republike Hrvatske i tri iz Bosne i Hercegovine i sve ostale pristigle čine jedinstven korpus koji svjedoči o tome kako se jedan rat - Domovinski rat i rat u BiH - može pripovijedati na bezbroj načina. Od podruma u Zadru do samice u Srijemskoj Mitrovici, od Vukovara do Žepča, od bijelih hulahopki do zlatnog križića - ove priče su mostovi preko vremena i granica. Mladi autori koji su ih napisali - učenici srednjih škola iz 21 hrvatskog i 10 bosanskohercegovačkih gradova i općina - nisu rat doživjeli. Ali kroz riječ, kroz maštu, kroz suosjećanje s onima koji jesu rat doživjeli, uspjeli su uhvatiti nešto što nadilazi generacije: svijest da se rat ne pobjeđuje oružjem nego pamćenjem, da se sloboda ne čuva zidovima nego pričama, i da je najveća pobjeda ona koja se događa u srcu koje odluči nastaviti živjeti.
Popis nagrađenih i pohvaljenih priča o Domovinskom ratu donosimo u nastavku, a možete ih pročitati na sljedeće dvije poveznice: KRATKE PRIČE RH i KRATKE PRIČE BIH
Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje dodjeljuju se sljedeće nagrade učenicima srednjih škola iz Republike Hrvatske:
I. NAGRADA u neto iznosu od 450,00 EUR
Rad potpisan zaporkom: Mimi1103
Naslov: „Iskra u mraku Belafuže“
Autorica: Lina Glavan, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija Franje Petrića Zadar, Obala kneza Trpimira 26, 23000 Zadar
Profesorica: Sanja Vlahović
II. NAGRADA u neto iznosu od 300,00 EUR
Rad potpisan zaporkom: Rafal473
Naslov: „Još će dugo Dunav teći“
Autorica: Gabrijela Obajdin, učenica 1. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Slunj, Školska 22, 47240 Slunj
Profesorica: Adrijana Stjepić
III. NAGRADA u neto iznosu od 200,00 EUR (pet ravnopravnih nagrada)
Rad potpisan zaporkom: 12609Bambi
Naslov: „Ratnik slonovskog srca“
Autor: Barbara Balić, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: V. gimnazija "Vladimir Nazor" Split, Zagrebačka 2, 21000 Split
Rad potpisan zaporkom: 1991Zadar
Naslov: „Muze koje šute“
Autor: Ema Pijaca, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija Franje Petrića Zadar, Obala kneza Trpimira 26, 23000 Zadar
Profesorica: Sanja Vlahović
Rad potpisan zaporkom: BEĆARUŠA
Naslov: „Djevojčica u bijelim hulakopkama“
Autorica: Barbara Bošnjaković, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: EDukOS - privatna srednja škola s pravom javnosti,
K. A. Stepinca 21, 31000 Osijek
Profesor: Boris Hartman
Rad potpisan zaporkom: Knez221
Naslov: „Crta slobode“
Autorica: Antonia Lilić, učenica 4. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Ivana Meštrovića, Poljana 1, 22320 Drniš
Profesorica: Robertina Hrstić
Rad potpisan zaporkom: PERUNIKA
Naslov: „Doživljaji topnika od Brinja do Gračaca“
Autorica: Katarina Hlača, učenica 4. razreda
Naziv i adresa škole: Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci, Gajeva 1, 51000 Rijeka
Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje dodjeljuju se sljedeće nagrade učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku:
I. NAGRADA u neto iznosu od 450,00 EUR
Rad potpisan zaporkom: IZA DEVET SELA
Naslov: „Sedam tisuća dana za minutu slobode“
Autor: Ante Rezo, učenik 1. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija fra Grge Martića Posušje, Bartola Kašića 2, Posušje 88240
Profesorica: Jasminka Petric
II. NAGRADA u neto iznosu od 300,00 EUR
Rad potpisan zaporkom: Barun271000
Naslov: „Tamo gdje ni trava ne raste“
Autor: Petar Antolović, učenik 4. razreda
Naziv i adresa škole: Katolički školski centar Don Bosco Žepče, Stjepana Radića bb, 72230 Žepče
Profesorica: Zrinka Mandurić
III. NAGRADA u neto iznosu od 200,00 EUR
Rad potpisan zaporkom: SUNCOKRET131
Naslov: „Put bez povratka - priča o Didi“
Autorica: Marta Križanac, učenica 1. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Travnik, Nova Bila, Nova Bila bb, 72276 Nova Bila
Profesorica: Gabrijela Cakalin
Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje pisano se pohvaljuju učenici srednjih škola iz Republike Hrvatske:
Rad potpisan zaporkom: radion48151
Naslov: „Prekinuto djetinjstvo“
Autor: Marko Kardum, učenik 2. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija Franje Petrića Zadar, Obala kneza Trpimira 26, 23000 Zadar
Profesorica: Sanja Vlahović
Rad potpisan zaporkom: lav2707
Naslov: „Kninski karanfili“
Autorica: Lana Zubčić, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Medicinska škola Ante Kuzmanića, Ulica dr. Franje Tuđmana 24/G, Zadar
Profesorica: Josipa Bačić
Rad potpisan zaporkom: MODEL33551
Naslov: „Moja crnokosa djevojčica: Marija“
Autorica: Nika Kristović, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja strukovna škola Vinkovci, Stanka Vraza 15, 32100 Vinkovci
Profesorica: Ivana Paulić
Rad potpisan zaporkom: LOPTA1234
Naslov: „Posljednja baranjska jesen“
Autor: Leon Varga, učenik 2. razreda
Naziv i adresa škole: Prva srednja škola Beli Manastir, Školska 3, 31300 Beli Manastir
Profesorica: Danijela Muženjak Ilić
Rad potpisan zaporkom: ivalu 11111
Naslov: „Branio je Hrvatsku“
Autorica: Iva Lucija Švarbić, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: Industrijsko-obrtnička škola Virovitica, Ulica Zbora narodne garde 29, 33000 Virovitica
Profesorica: Kristina Golubić-Smojver
Rad potpisan zaporkom: 23310 ISTINA
Naslov: „Podrum“
Autorica: Hana Hadžić, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: XI. Gimnazija, Savska 77, 10000 Zagreb
Profesorica: Ivana Babić
Rad potpisan zaporkom: SUMPOR08
Naslov: „Kako sam izgubila sve“
Autorica: Dora Lucijanić, učenica 1. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija A. G. Matoša, V. k. A. Stepinca 11, 31400 Đakovo
Profesorica: Ines Jančula
Rad potpisan zaporkom: 91108BELLA
Naslov: „Unutarnja snaga“
Autorica: Martina Barić, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja strukovna škola Vinkovci, Stanka Vraza 15, 32100 Vinkovci
Profesorica: Ivana Petričević
Rad potpisan zaporkom: MAĐAR1991
Naslov: „Od Borova do rovova“
Autor: Gabriel Mulato, učenik 1. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Vladimir Gortan, Široki Brojeg 1, 52460 Buje
Profesorica: Tarita Štokovac
Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje pisano se pohvaljuju učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine:
Rad potpisan zaporkom: MIRKOPOEZIJA-2023
Naslov: „Čahure zaboravljeni“
Autorica: Petra Bagarić, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija Marka Marulića, Mijata Tomića 10, 80240 Tomislavgrad
Profesorica: Marina Gašpar
Rad potpisan zaporkom: Cvitan1933
Naslov: „Nepredvidljivi rat“
Autor: Marko Vučić, učenik 4. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola dr. Fra Slavka Barbarića u Čitluku, Stjepana Radića 7, 88260 Čitluk
Profesorica: Ivana Musa
Rad potpisan zaporkom: Put93
Naslov: „Put spasa“
Autorica: Marina Ljubičić, učenica 1. razreda
Naziv i adresa škole: Katolički školski centar Don Bosco Žepče, Stjepana Radića bb, 72230 Žepče
Profesorica: Marija Kosić
Rad potpisan zaporkom: dalekaobala18
Naslov: „Spaljena loza“
Autor: Gabrijel Soldo, učenik 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola dr. Fra Slavka Barbarića u Čitluku, Stjepana Radića 7, 88260 Čitluk
Profesorica: Marija Buljan
Rad potpisan zaporkom: Tesla
Naslov: „Jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi“
Autor: Josip Knežević, učenik 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Uskoplje, Gradska bb, Gornji Vakuf, Uskoplje
Profesorica: Marjana Šimić
Rad potpisan zaporkom: Cvijet112
Naslov: „Pikule“
Autorica: Petra Kokić, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja strukovna škola Široki Brijeg, Augusta Šenoe 6, Široki Brijeg
Profesorica: Diana Zovko
Rad potpisan zaporkom: J807M
Naslov: „Mirno plači tužna vrbo“
Autorica: Marija Dujmović, učenica 4. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja strukovna škola u Širokom Brijegu, Alojzija Stepinca 24, 88220 Široki Brijeg
Rad potpisan zaporkom: Albatros8C.B.
Naslov: „Tilia Croata“
Autorica: Iva Kajić, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Katolički školski centar Don Bosco Žepče, Stjepana Radića bb, 72230 Žepče
Profesorica: Žaklina Vrbić
Rad potpisan zaporkom: Priča06
Naslov: „Kaja, majka heroina“
Autorica: Jana Vidović, učenica 4. razreda
Naziv i adresa škole: Katolički školski centar Don Bosco Žepče, Ulica Stjepana Radića bb, 72230 Žepče
Profesorica: Zrinka Mandurić
Osvrt na kratke priče:
Najbolje ostvarenom pričom iz hrvatskih srednjih škola proglašena je Iskra u mraku Belafuže. Ovo je priča koja najmanje govori o ratu, a najviše o njemu. Radnja je smještena u podrum zgrade na Petrićima u Zadru, listopada 1991., gdje petnaestogodišnji dječak i djevojčica - kasnije majka autorova djeteta - pronalaze jedno drugo među zidovima s kojih se prašina sa stropa sipa na glave. On joj pruža polovicu polomljene čokolade Životinjsko carstvo, ona mu se prvi put osmjehne kroz suze. Nema tu heroizma u klasičnom smislu - samo dječji instinkt koji nadilazi svaku ratnu opasnost, samo ruka pružena kroz mrak, samo obećanje o sladoledu na rivi i šetnji Kalelargom kad sve prođe.
Ono što ovu priču uzdiže jest njezin završetak: desetljećima kasnije, gledajući vlastitu djecu, autor zna da je ta noć odredila cijeli njihov put. „Naša ljubav nije počela u miru, uz glazbu ili pod svjetlima kluba. Počela je tamo gdje je i kad je bilo najteže dokazujući što je prava ljubav.“ I ta rečenica: „Ja sam onaj dječak koji je u mraku podruma pronašao iskru svoga života“ - jedna je od najljepših u cijelom natječaju. Iskra u mraku Belafuže nije samo pobjednička priča: ona je dokaz da rat, koliko god bio uništavajući, ne može ugasiti najosnovnije ljudske potrebe za blizinom, za nadom, za budućnošću.
Drugo mjesto pripalo je priči Još će dugo Dunav teći. Ako je prva priča o rođenju ljubavi u ratu, ova je o smrti brata u ratu - i o rijeci koja sve to pamti. Vukovar, posljednji dani: grad koji je „više uspomena nego išta drugo“, kuća s otpalim vratima i drvenim daskama umjesto stakla, šestorica mladića koji dijele prostor koji je „nekada bio nečiji dnevni boravak“. Igor, stariji brat, uvijek prvi - prvi do rijeke, prvi na hrast, prvi „pobrao batine“. I prvi u paljbi. Autor ne opisuje bitku; opisuje trenutak nakon nje - bijeli bljesak, zvonjenje u ušima, brat koji „leži samo nekoliko metara od mene“, a onda put do Dunava koji je „tri puta duži u mojoj glavi nego što je zapravo bio“. Najteži je dio onaj u kojem Igora, s krunicom oko vrata, pušta u vodu: „Gledao sam kako ga je rijeka nosila sve dok ga više nisam mogao vidjeti.“
Ali ova priča nije samo o gubitku. To je priča o onome što rat ne može oduzeti: ljubav prema svemu svome, svojoj obitelji, svojim prijateljima i svome gradu. I o tome da će Dunav, ma koliko godina prošlo, ma koliko druge djece pokušalo ga preplivati, uvijek nositi tu noć i tog brata u svojoj dubini. To je priča koja ne traži sućut - traži da se sjetimo.
Pet je priča koje dijele treće mjesto:
Ratnik slonovskog srca donosi lik Vinka, zvanog Slon zbog velikih ušiju, koji na Lipovačkom putu čuva leđa svoga suborca Ivana dok tenkovi prilaze. U paralelnim sličicama - učionica trećeg B, priča o slonu Kimbi koji umire da bi krdo preživjelo, i ratna stvarnost - autor gradi moćnu alegoriju o tome što znači biti štit drugome. „Biti velik ne znači biti jak radi sebe, nego radi onih koji su slabiji.“ Vinko ne bježi; on stoji, širokih ramena, dok prah ne proguta sve. Učiteljičin glas iz djetinjstva: „Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje“ - postaje epitaf. Priča je dirljiva upravo zato što heroizam nije veličanstven, on je uplašen, znojan, tih. Ali odlučan.
Muze koje šute priča je o sedamnaestogodišnjoj violinistici u Zadru koja gubi koncertnu dvoranu glazbene škole, onu s kristalnim lusterom, cvjetnim reljefima na stropu i „muzama koje čuvaju glazbu“. Nakon granatiranja ostaju samo „gole drvene krovne grede“ i rascijepani baršun. Ona prestaje svirati. Ali susjed, hrvatski branitelj s dvoje male djece, u redu za kruh joj kaže: „Na položajima je najgore kad sve utihne. Kad prestane pucnjava, kad više nema granata, onda čovjek počne slušati. Čuješ more. Čuješ vjetar. Čuješ vlastite misli.“ I dodaje: „Glazba podsjeti čovjeka da postoji svijet izvan rata.“ Priča o povratku glazbe zapravo je priča o povratku vjere u život: „kao da je negdje u tišini ponovno progovorila jedna muza.“
Djevojčica u bijelim hulahopkama je Nata, sedmogodišnja djevojčica. Za rođendan je dobila bijele hulahopke, „bijele poput kristalnog snijega“, „bijele poput labuda što plovi na tihom Dunavu“. To je poklon roditelja koji rade ubrzane smjene u tvornici Posavina, koji „krvavo rade“ da joj priušte ono što druge djevojčice imaju. Ali 4. studenog 1991., na putu s didom s mise, sirena je parala zrak. Nata pada. Hulahopke se deru. U podrumu, gušeći se u suzama, ona misli samo na to hoće li roditelji moći kupiti nove - potpuno ignorirajući radio koji izvještava o bombardiranju Posavine u kojoj su njezini roditelji baš taj dan radili. To neznanje djeteta, ta žalost za hulahopkama dok svijet oko nje umire, jedan je od najtužnijih trenutaka cijeloga natječaja. „Te hulahopke bile su moje djetinjstvo koje je upravo završilo.“
Crta slobode donosi priču o razmjeni zarobljenika. Autobus stoji između Pakova Sela i Žitniće. Unutra su iscrpljeni, modri, šutljivi zarobljenici kninskog zatvora koji čekaju razmjenu. Priča se kreće između sadašnjosti i sjećanja na noć prije otpuštanja: batine, ćelija, Marko koji kaže „Fizički nas mogu uništiti, ali čovjeka u nama ne mogu.“ Ona tanka crta na cesti - „vjerojatno samo pukotina u asfaltu - postaje granica između tame i svjetlosti, između očaja i nade. „Sloboda je trenutak kad ponovno možeš udahnuti punim plućima, bez straha da će ti zrak biti oduzet.“ Priča je sirova, fizička, gotovo osjetilna - možeš osjetiti bol u rebrima, hladan zrak, težinu prvog koraka. Ova priča ima vrlo snažne slike: autobus je „ poput umorne životinje koja je odlučila umrijeti baš na tom mjestu“, a nebo je „široko i mirno, poput platna na kojem su se razlile nijanse ljubičaste i narančaste, kao da rat nikada nije ni postojao“.
Doživljaji topnika od Brinja do Gračaca priča je u priči - kći sluša oca, topnika, koji citira „nekog starog generala“: „Rat je 90 posto dosade i 10 posto užasa.“ Ali očevi su doživljaji - tenis na napuštenoj farmi pilića u Brinju, noćne uzbune koje traju tjednima, zaglavljena granata u cijevi koju petorica vojnika moraju izbiti dok se ostali udaljavaju 150 metara, bakica skrivena pod poplunom u Udbini koja moli za vodu, koza koja bleji cijelu noć i otkriva položaj - sve to nadilazi bilo kakvu statistiku. Priča je puna života u najneživotnijim okolnostima: kobasice na vatri, raštimana gitara, krave koje jedu telefonske žice. I na kraju olakšanje kad Srbi pristanu na mirno oslobođenje, „bez krvi cijela zemlja slobodna“. To je koji izaziva i smijeh, nevjericu, ali jednako je bio stvaran sa svojom dosadom, s humorom, s ljudskošću.
Sedam nagrađenih priča iz Republike Hrvatske čine mozaik jednog vremena koje se ne može - i ne smije - svesti na jednu sliku. Tu su zatvori i podrumi, tenkovi i sirene, ali i tenis na napuštenim farmama, bijele hulahopke, polomljene čokolade, raštimane gitare. Tu su djeca koja odrastaju preko noći, branitelji koji u redu za kruh govore o glazbi, topnici koji igraju tenis dok čekaju smrt.
Ono što sve ove priče povezuje nije samo tema rata — to je tema odluke da se ostane čovjek. Marko u zatvoru, Vinko na cesti, dječak u podrumu, violinistica u uništenoj dvorani, Nata s poderanim hulahopkama, topnik koji nosi vodu bakici, brat koji pušta brata u Dunav - svi oni, na svoj način, biraju da ne izgube ono što ih čini ljudima. I to je, možda, najvažnija poruka ovog natječaja: da se Domovinski rat ne pamti samo po granatama i datumima, nego i po tim malim, neuništivim odlukama da se voli, da se štit drugoga, da se svira, da se živi.
Mladi autori koji su napisali ove priče — učenici srednjih škola iz 25 hrvatskih gradova — nisu rat doživjeli. Ali kroz priče svojih roditelja, djedova, susjeda, učitelja, uspjeli su uhvatiti nešto što nadilazi generacije: svijest da sloboda nije samo odsutnost okova, nego pravo na bol, na radost, na svakodnevne muke, na izbor. Pravo da se bude čovjek.
Broj kvalitetnih kratkih priča i ove godine daleko nadmašuje broj nagrada. Stoga je pisano pohvaljeno još devet priča mladih autora iz Republike Hrvatske i devet priča iz Bosne i Hercegovine.
Nagrađene priče iz Bosne i Hercegovine
Prvo mjesto osvojila je priča Sedam tisuća dana za minutu slobode. Ova je priča arhitektonski savršena minijatura - građena je kao dvostruki zid: vanjski, zatvorski, i unutarnji, onaj koji zatvorenik nosi u sebi. Ludvig Pavlović Lutko devetnaest godina provodi u Srijemskoj Mitrovici, od čega devet u gluhoj samici. Ali on ne broji sate do ručka; on broji korake od Vitine do Raduše. „Svake noći zatvorenih oči hodao sam bos po oštrom hercegovačkom kršu. Osjećao sam taj kamen pod tabanima, vreo i nepokoran, jasnije nego ovaj vlažni zatvorski pod.“
Priča se ne kreće kronološki, ona se kružno vraća. Lutko umire dvaput: jednom 1991. na Studenim Vrilima, pred konvojem JNA, i jednom 2010. u zatvoru, kad mu se zidovi više ne čine zidovima nego vratima. Onaj stoj koji vikne nije naredba nego krik, „krik iz dubine devetnaestogodišnjeg mraka na suncu“. I kad ga metak sruši, on ne pada na beton nego na kamen: „Hrapav, topao, naš. Mirisao je na prašinu, na smreku i na slobodu.“
Ono što ovu priču čini pobjedničkom jest njezin završetak: „Devetnaest godina mraka za jednu minutu na ovom suncu. Devet godina samice za ovaj jedan slobodan udah na Studenim Vrilima. I neka. Pa opet i stoput bih izdahnuo za ovaj komad kamena i ovaj zagrljaj majke zemlje.“ To nije patetika; to je matematika žrtve. I ta matematika je točna.
Drugo mjesto dobila je priča Tamo gdje ni trava ne raste. Ovo je priča o priči: student medicine vraća se ljeti u rodno selo pored rijeke Bosne i traži od oca da mu ispriča što se dogodilo 1993. u Jelkinoj šumi. Otac ne želi: „Možda je bolje ne otvarati stare rane.“ Ali sin inzistira i otac mu priča o Tomislavu, sinu Marjanovce, i njegovu stricu, zarobljenim i mučenim od mudžahedina i domaćih izdajica u Jelkinoj šumi. Ključni trenutak dolazi kad sin sam odlazi u šumu i nalazi ono što je otac opisao: mjesto uz stari hrast gdje „ni trava ne raste“. Ne zbog kiselosti tla ili parazita, nego zbog nečega što zemlja ne može probaviti. „Kao da je nad tim mjestom samo Nebo isplakalo gorke suze koje zemlju obilježiše golotinju kao podsjetnik na zločin i krvavi pir koji se tu odigrao.“
Priča završava darom: Marjanovca daje studentu zlatni križić svoga pokojnog sina. „Oduvijek si me podsjećao na njega.“ I tim križićem, na komodi u zagrebačkom stanu, priča postaje trajna - most između mrtvih i živih, između sela i grada, između rata i medicine koju student bira kao životni poziv: „Moj životni poziv će biti nešto sasvim drugo, spašavanje života. Možda je svemu tome pridonijela upravo naša teška prošlost.“
Treće mjesto osvojila je priča Put bez povratka — priča o Didi. Ivo Križanac, zvan Dido, pripadnik SJO OSA, gleda kako mu prijatelj Tin pada od neprijateljske ruke u magli na Velebitu. Ono što slijedi nije klasična ratna priča, to je priča o tome kako čovjek postaje broj, i kako odbija postati broj. „U ratu ne postoji ime. Čak ni osoba. Samo postoji broj. I to broj koji ćemo postati ako danas izgubimo, ako poginemo. Samo sam broj. Ne želim postati broj. Odbijam to postati.“ Ali Dido umire. I u tom umiranju, u halucinaciji, vidi majku, oca, Tina — sve u bijelom, čisto, bez krvi. To je vizija mira koja dolazi tek s krajem, tek kad se srce uspori do posljednjeg otkucaja. Priča je napisana u prvom licu, u sadašnjem vremenu, što joj daje neposrednost gotovo nemoguću za podnijeti. Zanimljivo je da priča završava upravo u trenutku smrti, nema retrospekcije, nema pomirenja. Samo: „Tako sam ja, Ivo Križanac Dido, postao...“ Postao što? Broj? Sloboda? Legenda? Autor ostavlja rečenicu nezavršenom, kao i sam život koji se prekida u pola riječi.
Ako se nagrađene priče iz RH i BiH usporede, uočavaju se zanimljive razlike i sličnosti. Priče iz Hrvatske često kreću iz sjećanja — autori su djeca ili unuci onih koji su rat doživjeli, i njihov je zadatak prenijeti tu priču dalje. Zato su pune detalja: bakinih žganaca, bijelih hulahopki, tenisa na napuštenim farmama, polomljenih čokolada. Rat je tu, ali kao pozadina — glavni su likovi ljudi koji odbijaju prestati biti ljudi. Priče iz BiH, pak, kreću iz traume koja se ne može prenijeti. Otac u Tamo gdje ni trava ne raste ne želi pričati. Ludvig u Sedam tisuća dana umire sam, a njegova priča se čita tek posmrtno. Dido umire u magli, a njegova posljednja riječ je nezavršena. Rat u tim pričama nije pozadina, on je prednji plan, on je ono što se događa dok ljudi pokušavaju živjeti.
Zajedničko im je, međutim, jedno: sve priče govore o odluci da se ostane čovjek. I to je, možda, najvažnija lekcija ovog natječaja: rat ne može oduzeti ono što čovjek odluči zadržati.
Sedam nagrađenih priča iz Republike Hrvatske i tri iz Bosne i Hercegovine i sve ostale pristigle čine jedinstven korpus koji svjedoči o tome kako se jedan rat - Domovinski rat i rat u BiH - može pripovijedati na bezbroj načina. Od podruma u Zadru do samice u Srijemskoj Mitrovici, od Vukovara do Žepča, od bijelih hulahopki do zlatnog križića - ove priče su mostovi preko vremena i granica.
Mladi autori koji su ih napisali - učenici srednjih škola iz 21 hrvatskog i 10 bosanskohercegovačkih gradova i općina - nisu rat doživjeli. Ali kroz riječ, kroz maštu, kroz suosjećanje s onima koji jesu rat doživjeli, uspjeli su uhvatiti nešto što nadilazi generacije: svijest da se rat ne pobjeđuje oružjem nego pamćenjem, da se sloboda ne čuva zidovima nego pričama, i da je najveća pobjeda ona koja se događa u srcu koje odluči nastaviti živjeti.
