Još smo budni i prisutni, Domovino naša ....

Tko zapravo zapovijeda vojskom u miru? I zašto se oko toga stalno glumata?

Piše: Željko Tomašić

========================

Ako ste posljednjih mjeseci pratili hrvatsku političku scenu, mogli ste steći dojam da se Hrvatska nalazi pred nekakvom dramatičnom odlukom: hoće li Predsjednik “dignuti vojsku”, hoće li Vlada “preuzeti zapovijedanje”, hoće li počasna postrojba u Parizu postati povod za ustavnu krizu?

Mediji prenose izjave jedne i druge strane, ankete pitaju “koga podržavate”, a javnost se zabavlja kao da se radi o izboru navijačkih klubova.

A istina? Istina je jednostavna, dosadna i — što je najvažnije — potpuno suprotna od onoga što se sugerira.

U miru Oružanim snagama upravlja Vlada RH i ministar obrane.

To nije moj stav. To nije politička simpatija. To nije “tumačenje”.

To je ustavna činjenica.

I nije nova. Još 2015., u vrijeme predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović jasno je rekao:

“U miru Oružanim snagama upravlja Vlada RH i ministar obrane.”

To je tada bilo prihvaćeno bez drame, bez anketa, bez političkog kazališta. Danas, kad se ista rečenica izgovori, nastaje medijski spektakl.

Predsjednik jest vrhovni zapovjednik — ali samo u okviru zakona.

Predsjednik Republike ima važnu ulogu u obrambenom sustavu, ali ta uloga u miru nije operativna. Predsjednik:

  • ne izdaje zapovijedi postrojbama,
  • ne upravlja operativnim planiranjem,
  • ne može samostalno narediti uporabu vojske,
  • ne može “dignuti vojsku”,
  • ne može napraviti državni udar,
  • ne može uvesti vojnu upravu.

To je pravno nemoguće. Ustav je napisan upravo da spriječi takve scenarije.

Operativno zapovijedanje u miru je jasno:

  • Vlada RH,
  • ministar obrane,
  • načelnik Glavnog stožera OS RH.

Predsjednik sudjeluje u strateškim odlukama, ceremonijalnim ovlastima i davanju suglasnosti — ali ne zapovijeda vojskom.

Kada Predsjednik postaje stvarni zapovjednik?

Samo u dva slučaja:

1. Ratno stanje

Ako Sabor proglasi ratno stanje, Predsjednik preuzima operativne ovlasti — ali opet u okviru zakona.

2. Neposredna ugroženost države

Ako se Sabor ne može sastati, Predsjednik donosi odluke na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade.

Ni tada ne može sam.

Pa zašto se onda glumi da je riječ o “velikoj ovlasti”?

Zato što politički sukob funkcionira samo ako se stvori dojam da se radi o nečemu ogromnom, sudbonosnom, dramatičnom. Ako se jasno kaže da je riječ o protokolu — a ne o zapovijedanju vojskom — cijela predstava pada u vodu.

Počasna postrojba nije “slanje vojske”. To je protokol. Predstavljanje države. Simbol.

Ali simboli su zgodni za političke obračune. Operativa — ne.

Branitelji znaju razliku. Javnost ne.

Mi koji smo radili u sustavu znamo kako vojska funkcionira. Znamo što je zapovijedanje, a što ceremonija. Znamo što je operativna odluka, a što protokol.

Zato nas ovakve političke predstave zbunjuju. Ne zato što ne razumijemo sustav — nego zato što ga razumijemo predobro.

Zaključak? Vrlo jednostavan.

U miru:

  • Vlada upravlja Oružanim snagama.
  • Ministar obrane zapovijeda.
  • Načelnik GS OSRH provodi.
  • Predsjednik sudjeluje — ali ne zapovijeda operativno.

Sve ostalo je politička buka.

A hrvatski obrambeni sustav je stabilan, profesionalan i ustavno zaštićen od bilo kakve samovolje. I to je dobra vijest — i za državu, i za branitelje, i za sve građane.