Piše: Željko Tomašić
========================
Postoji jedno mitsko mjesto, negdje između Pantovčaka, Banskih dvora i birtije na uglu, koje se u narodu zove — Dovina. To je ona čudesna zemlja koju svi beskrajno vole, ali je istovremeno nitko ne može smisliti. U njoj žive ljudi koji se bude s mišlju da je sve propalo, a liježu s uvjerenjem da je moglo biti gore.
U Dovini je sve jednostavno: Vlada ne valja. Ministri su lopovi. HDZ nas krade. Oporba nas krade kad dođe na red. Zdravstvo je raspadnuto. Bez stranačke knjižice ne možeš dobiti ni psa, a kamoli posao. Dvije trećine naroda živi u bijedi.
I tako, dok narod živi u toj strašnoj bijedi, Hrvatska svake godine obara rekorde u broju putovnica koje se šaraju pečatima od Tajlanda do Islanda. Nikad više ljudi nije zimovalo, ljetovalo, proljetovalo i jesenovalo. U svakoj ulici barem tri SUV‑a, dva kombija i jedan električni romobil za dijete od šest godina.
Ali — bijeda je strašna.
U Dovini se s nostalgijom sjeća vremena kad je sve bilo bolje: „Ah, kako nam je bilo lijepo za vrijeme Tita…“ „A evo sad se Ustaše vraćaju…“ „Prije podne mrzim Pantovčak, popodne Banske dvore, a navečer oporbu — jer red je red.“
U isto vrijeme, statistika — ta bezobrazna, hladna stvar — kaže:
- nezaposlenost najniža u povijesti
- plaće rastu
- socijalni programi na razini skandinavskih
- poticaji za poljoprivredu, turizam, energetsku učinkovitost
- ljudi kupuju, grade, putuju, žive
Ali tko još vjeruje statistici kad imamo osjećaje.
Jer u Dovini vrijedi jedno sveto pravilo: Ako je dobro — to je slučajno. Ako je loše — to je zato što je država protiv mene.
I tu dolazimo do Preradovića, koji je, čini se, već tada shvatio hrvatsku dušu bolje nego što mi shvaćamo sami sebe:
„Ljudskom srcu uvijek nešto treba, Zadovoljno nikad nije posve…“
U Dovini, čim se ostvari jedan cilj, odmah se iz njega rodi novi razlog za nezadovoljstvo. Kao da je nezadovoljstvo nacionalni sport. Nogomet je tek hobi.
Pa zašto onda živimo u toj državi?
Zato što je volimo. Ali volimo je onako… po hrvatski. Kao što se voli tvrdoglava rodbina: ne možeš s njima, ne možeš bez njih.
I zato će se i sutra, kao i jučer, u Dovini nastaviti ista melodija: „Sve je loše, sve je propalo, ništa ne valja…“ dok se u pozadini parkira još jedan novi auto, rezervira još jedno putovanje i puni još jedna prijava za poticaje.
Jer Hrvatska je, zapravo, sasvim dobra zemlja. Samo što to nikad nećemo priznati — jer bi nam onda nestalo najdraže teme za razgovor.
Željko Tomašić
