Piše: Željko Tomašić
========================
Svake godine slušamo iste poruke. Hrvatski branitelji su temelj hrvatske države. Njihova žrtva ne smije biti zaboravljena. Sjećanje na Domovinski rat naša je trajna obveza.
Lijepe su to riječi. Potrebne su. Važne su. No vrijednost svake riječi mjeri se djelima.
U subotu je u Gornjem Mihaljevcu održan 5. Memorijalni Bogračfest. Netko će po nazivu pomisliti da je riječ samo o kulinarskom natjecanju. Nije.
Riječ je o memorijalnoj aktivnosti koja čuva sjećanje na stradanja i gladovanja hrvatskih branitelja zatočenih u srpskim koncentracijskim logorima tijekom Domovinskog rata. Koliko mi je poznato, to je jedina manifestacija u Hrvatskoj koja je posebice posvećena upravo hrvatskim logorašima.
Ove godine manifestacija je održana i u sklopu obilježavanja 35. obljetnice oslobođenja Međimurja i Dana međimurskih branitelja. Okupila je braniteljske udruge, logoraše, članove obitelji, volontere, natjecatelje, izlagače i građane. Jedanaest ekipa sudjelovalo je u natjecanju, održane su sportske aktivnosti, kreativne radionice, predstavljanje lokalnih proizvođača i program koji je povezao sjećanje, zajedništvo i život lokalne zajednice.
Pokrovitelji manifestacije bili su Ministarstvo hrvatskih branitelja, Međimurska županija, Grad Čakovec i više međimurskih općina.
A ipak, na samome događaju nije bilo ni ministra, ni župana, ni gradonačelnice, ni načelnika Općina
Dobro. Ljudi imaju obveze. Kalendar je ponekad nemilosrdan.
Ali ostaje jedno pitanje.
Ako već nisu mogli doći osobno, zašto nije mogao doći nitko?
Zašto nije poslan državni tajnik, pročelnik, savjetnik, zamjenik, predsjednik vijeća, predstavnik ustanove ili barem službeni izaslanik?
Jer upravo je izaslanik način na koji institucija pokazuje da poštuje događaj čak i onda kada čelnik ne može biti prisutan.
I zato ovo nije pitanje prema jednoj osobi.
Ovo je pitanje prema institucijama.
Koliko nam je doista važno sjećanje na hrvatske logoraše?
Je li važno samo u govorima i na obljetnicama?
Je li važno samo kada se polažu vijenci pred kamerama?
Ili je dovoljno važno da netko odvoji nekoliko sati i bude među ljudima koji već desetljećima čuvaju uspomenu na jednu od najtežih stranica Domovinskog rata?
Ne tražim isprike.
Ne tražim opravdanja.
Ne tražim ni političke govore.
Samo postavljam jednostavno pitanje:
Ako za jedinu manifestaciju u Hrvatskoj posvećenu hrvatskim logorašima nije bilo vremena ni za jednog izaslanika, što nam to govori o stvarnom mjestu koje ta tema danas zauzima u prioritetima naših institucija?
Jer poštovanje prema braniteljima ne dokazuje se riječima.
Poštovanje se pokazuje dolaskom.
A kada nema dolaska, najmanje što bi se očekivalo jest da dođe netko u ime onih koji nisu mogli.
To se zove poštovanje.
I upravo zato mnoga opravdanja, koliko god pristojno bila napisana, nakon ove subote ostavljaju gorak okus.
