Piše: Ratnik svijetlosti
========================
Počinje uvijek isto: srpski političari slave Ratka Mladića kao da je riječ o kakvom mitskom junaku, a ne o čovjeku čije je ime vezano uz najteže zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata. I dok se u Srbiji dižu murali, u Hrvatskoj se dižu obrve — ali ne i glas. A povijest, kao i uvijek, šuti. I čeka da je netko pročita bez straha.
Jer Mladić nije bio ideolog. Bio je izvođač radova. A nacrt je bio državni.
I tu počinje satira koju nitko ne želi priznati: Srbija je službeno poražena, ali je zadržala rezultat. Hrvatska je službeno pobijedila, ali je izgubila narativ.
To je balkanska verzija Monty Pythona, samo bez smijeha.
I. Državni projekt koji je preživio presude
Dok se u Haagu sudilo pojedincima, projekt je ostao netaknut. Republika Srpska — nastala ratom, etničkim čišćenjem i zločinima — međunarodno je potvrđena Daytonom. To je kao da lopov vrati dio plijena, a ostatak zadrži jer je „tako lakše za mir u kvartu“.
I tako je Srbija prvi put u povijesti prešla Drinu. I ostala. Bez vojske, bez tenkova, bez granatiranja — samo potpisom.
Ako je to poraz, onda je i kiša suha.
II. Geopolitička matematika koju nitko ne želi računati
Banja Luka je 80 kilometara od Zagreba. Povijesni hrvatski gradovi u Bosni i Posavini nalaze se u RS. Entitet koji je nastao na zločinima danas ima:
- vlastitu policiju,
- vlastitu politiku,
- vlastitu vanjsku retoriku,
- vlastitu državnost — samo bez formalnog papira.
A taj papir ionako više nikome ne treba. De facto je važnije od de iure.
I dok RS sve otvorenije negira BiH, Hrvatska se bavi time tko je kome rekao „dobar dan“ u krivom tonu.
III. Hrvatska diplomacija: tragedija u tri čina
Prvi čin: Hrvatska ima činjenice, ali ih ne koristi.
Drugi čin: Hrvatska ima žrtve, ali ih ne artikulira.
Treći čin: Hrvatska ima moralnu poziciju, ali je ne brani jer se premijer i predsjednik svađaju oko protokola, stolica i tko je kome uputio krivi mig.
I dok se Hrvatska bavi sobom, Srbija se bavi rezultatom.
IV. Satira koja nije smiješna: „Poraženi“ koji je zadržao teritorij
U hrvatskom javnom prostoru ponavlja se mantra: „Srbija je poražena u ratovima koje je pokrenula.“
Ali kako izgleda poraz?
- Agresor zadrži dio teritorija.
- Entitet nastao ratom postane trajna geopolitička činjenica.
- Političari iz 90-ih ostanu na vlasti.
- Narativ o „obrambenom ratu“ postane službena povijest.
- Mladić postane mural, a ne opomena.
Ako je to poraz, onda je i Srebrenica „incident“. A nije. I nikada neće biti.
V. Istina koju branitelji znaju, ali država ne govori
Kao branitelj imam pravo reći ono što se često izbjegava: genocid u Srebrenici, Vukovaru i Škabrnji nije počinio jedan čovjek, nego državni aparat.
Ne narod — nego politika. Ne kolektivna krivnja — nego kolektivna odgovornost struktura.
I ta struktura se nije promijenila. Samo je promijenila retoriku. I frizuru.
VI. Zaključak: Povijest nije završila, samo je stala na pauzu
Ratovi 90-ih nisu bili samo sukob dviju država. Bili su sukob dviju vizija Balkana. Jedna je bila obrambena, druga ekspanzionistička.
Hrvatska je obranila svoje granice. Srbija je izgubila neke bitke, ali je zadržala strateški rezultat.
I zato je vrijeme da se prestanemo tješiti frazama. Jer povijest ne nagrađuje one koji šute. Nagrađuje one koji razumiju.
A razumjeti znači vidjeti ono što je pred očima: pobjeda bez narativa je polovična pobjeda. Poraz s teritorijem nije poraz.
I zato je istina, koliko god bila neugodna, jedini put da se povijest ne ponovi.
