Postoje priče koje čovjek pročita, zastane i dugo ne može pronaći riječi. Priče pred kojima i vrijeme utihne, a srce se stegne. Jedna od njih je HOS-ova Štafeta smrti – jedan od najpotresnijih događaja Domovinskog rata.
Studenoga 1991. godine. Vukovar i Bogdanovci našli su se u potpunom neprijateljskom okruženju. Gradovi su bili odsječeni, a stanovništvo i branitelji suočeni s gotovo nemogućim izborom. Jedina nada za spas bila je probiti se prema slobodnom teritoriju, prema Vinkovcima i Nuštru.
Dana 10. studenoga, iz opkoljenih Bogdanovaca kreće skupina hrabrih pripadnika HOS-a, zajedno s braniteljima i civilima. Pred njima su bili mrak, hladnoća, nepoznat teren i minska polja. Znali su da ih čeka put pun opasnosti, ali nisu odustajali. Njihov je cilj bio izvući što više ljudi i spasiti nevine živote.
Kako bi zaštitili civile, pripadnici HOS-a odlučili su se izmjenjivati na čelu kolone, preuzimajući na sebe najveću opasnost. Jedan za drugim išli su naprijed, svjesni da svaki njihov korak može značiti život ili smrt.
Tako je započela tragedija koja će ostati zapisana u najtežim stranicama naše povijesti.
U minskom polju, jedan po jedan, ostajali su naši branitelji.
U toj skupini bili su Zoran Antunović, Ramo Vrbatović, Tihomir Iveta – Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te Ivica Jurčan i Đuro Kovačević.
Nakon nailaska na minsko polje nastala je stravična tragedija. Branitelji su ostali teško ranjeni, odsječeni od pomoći, usred kukuruzišta, daleko od sigurnosti i ljudske ruke koja bi im mogla pomoći.
Dani su prolazili, a nada se polako gasila.
Josip Knežević, pokušavajući doći do vode, stradao je u rijeci Vuki. U danima koji su slijedili preminuli su i drugi ranjeni branitelji. Hladnoća, žeđ, iscrpljenost i nemogućnost dolaska do pomoći pretvorili su ovo minsko polje u mjesto nezamislive patnje.
Neki su ipak dočekali spas.
Đuro Kovačević i Ramo Vrbatović izvučeni su uz pomoć branitelja koji su naišli osmoga dana. Devetoga dana pronađen je i Piđo, dok je Ivica Jurčan ostao sam, teško ranjen i gotovo bez ikakve nade da će preživjeti.
Dvanaest dana – dvanaest dana borbe za život.
Ivica Jurčan ostao je u kukuruzima, izložen hladnoći, bez hrane i vode, s teškim ozljedama. Svaki novi dan bio je nova kušnja. Njegova svjedočanstva o tim danima ostavljaju dubok trag u svakome tko ih čuje.
A kada se nakon dvanaest dana konačno pojavila skupina ljudi, umjesto spasa dočekalo ga je novo stradanje. Bili su to pripadnici JNA.
Odveden je u Marine, gdje je bio zatočen i mučen, a potom prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. Ondje je prošao kroz daljnje strahote zatočeništva. Zbog teških ozljeda amputirana mu je lijeva potkoljenica i desno stopalo, a lijeva ruka bila je teško oštećena. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine.
Preživio je ono što je gotovo nemoguće i zamisliti. Izgubio je mnogo, ali nije izgubio ono najvažnije – život i pravo da svjedoči o onome što se dogodilo.
NJIHOVA ŽRTVA NE SMIJE BITI ZABORAVLJENA
HOS-ova Štafeta smrti nije samo priča o jednom proboju, jednom minskom polju ili jednoj ratnoj tragediji. To je priča o ljudima koji su u najtežim trenucima pokazali što znače hrabrost, požrtvovnost i zajedništvo.
To su bili ljudi koji nisu gledali samo kako spasiti sebe. Mislili su na civile, na suborce, na one koji su iza njih tražili put prema životu.
I zato njihova imena zaslužuju da se izgovaraju s poštovanjem.
Zoran Antunović, Ramo Vrbatović, Tihomir Iveta – Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Žarko Manjkas – Crvenkapa i svi ostali koji su sudjelovali u tom tragičnom proboju.
Njihova imena nisu samo slova na papiru. Iza svakoga od njih stajao je jedan život, jedna obitelj, nečija majka i otac, nečiji sin, brat ili prijatelj. Imali su svoje snove, svoje planove i svoje neostvarene želje.
A Ivica Jurčan i Đuro Kovačević ostali su živi svjedoci tragedije koju nikada ne smijemo prepustiti zaboravu.
Danas, kada živimo u slobodnoj Hrvatskoj, dugujemo im barem toliko da pamtimo njihovu žrtvu, prenosimo istinu i učimo mlađe naraštaje koliko je sloboda skupo plaćena.
Neki su krenuli u proboj da bi drugima otvorili put prema životu. Neki se nikada nisu vratili. Ali njihova hrabrost nikada neće nestati iz hrvatskog sjećanja.
Neka im je vječna slava i hvala.
Počivali u miru Božjem. 
Hrvatska pamti. Hrvatska ne zaboravlja.
Za BRANITELJI ZAJEDNO pripremio Željko Tomašić
Izvor facebook
