Hrvata Ivana četnici su izbacili iz doma u Zemunu: 'Vučić je bio na straži kad su mi otimali stan'.
Srpski radikali pod vodstvom Šešelja i njegova potrčka Vučića su 1997. brutalno izbacili hrvatsku obitelj Barbalić iz njihova doma u Zemunu.
ako se dobro sjećam Aleksandra Vučića. Sjećam se kako je ispred mog stana, mog doma, bio na prosvjedu radikala, gdje je držao transparent da 'neće ustaše u Zemunu', dok sam ja stajao preko puta. Taj isti čovjek koji je prosvjedovao da me se izbaci iz mog stana jer sam Hrvat, taj isti čovjek je sad iz zemlje izbacio doktoricu samo zato što je Hrvatica i ne podupire njegovu politiku. Sramno i žalosno, govori nam Ivan Barbalić (76), Hrvat koji se rodio u Zemunu, ali su mu 1997. upali u njegov stan i izbacili ga na ulicu. Dvije godine poslije došao je u Bašku na Krku s obitelji, i to nakon što je ostao bez posla u banci u kojoj je radio.
Tri generacije porodice Barbalić živjele su u dvosobnom stanu u Ulici Radiča Petrovića u Zemunu, dok u njega, iskoristivši njihovo odsustvo, nije provalila razbojnička banda pripadnika Srpske radikalne stranke, s nalogom Vojislava Šešelja da zaposjedne tuđi dom i opljačka sve iz njega, navela je u 2022. u priopćenju za javnost srpska Inicijativa mladih, podsjećajući na slučaj hrvatske obitelji izbačene iz svog doma 1997. Tad su zaluđeni radikali, kasniji predsjednici Srbije - Tomislav Nikolić zvani Toma Grobar i Aleksandar Vučić - bili među onima koji su stražarili pred stanom. Svakako i četnički vojvoda Vojislav Šešelj, kasnije pred Haškim tribunalom osuđen na deset godina robije zbog protjerivanja Hrvata iz Vojvodine. Šešelj, tad gradonačelnik Zemuna, stan je jednostavno oteo Barbalićima samo zato što su Hrvati i dodijelio ga sljedbenici Radikalne stranke.
- Taj stan je dobio moj djed koji je došao u Srbiju raditi kao nastavnik, moj otac je također u Zemunu radio kao nastavnik ekonomskih predmeta, kasnije je postao i direktor škole, a ja sam se rodio u Zemunu. Tamo odrastao, školovao, oženio, dobio sina, da bih na kraju bio nepoželjan jer se tim banditima svidio moj stan u centru Zemuna te su mi ga nasilno uzeli - započinje Ivan svoju priču.
- Svake smo godine išli u Bašku, u kojoj smo ljetovali. Ni u vrijeme rata nismo stali s tom tradicijom. Moj otac je također slobodno vrijeme provodio tamo. Tako sam i ja te godine otišao tamo, a onda me zvao bratić. Rekao mi je da su mi neki kriminalci provalili u stan, ali mi je rekao da se ne moram brinuti i da će se sve brzo srediti. Sad, gotovo 30 godina kasnije, sjedim s vama u Zagrebu i bez svog doma. Kako je još istočna Slavonija bila opasna za putovanje, nismo mogli odmah otići u Zemun. Nakon nekoliko dana smo otišli tamo, a u stan nam nisu dali. Nismo mogli ući u naš dom. Ispričali su mi da je pred zgradu došao crni džip, a zatim i kamion registarskih pločica Beli Manastir. Za 25 minuta su otišli, odnijeli su sve iz stana što im nije trebalo. Kamo, nisam nikad saznao niti sam ikad više vidio neku svoju uspomenu - govori nam Ivan o događaju od 1. srpnja 1997.
- Došli smo pred stan, brava je bila promijenjena. Više nikad u njega nismo ušli. Kao da izađete na trenutak do dućana ili na posao, vratite se i nemate više doma. Imate samo ono što imate na sebi. Možda u vrećici i cipele koje ste ponijeli da se u njih na poslu preobučete iz tenisica. Od fotografija kojima ste bilježili sve važne trenutke u životu ostala vam je samo ona djece u novčaniku. Nema slika roditelja, s ljetovanja, rođendana i krstitki. I druga, uz fotografije meni najvažnija stvar bili su moji štapovi za pecanje. Pecanje mi je strast i oprema mi je bila svetinja. Nismo dobili niti osobne stvari, uzeli su čak i meso koje je bilo u zamrzivaču. To su napravili banditi koji vas žele do kraja dokrajčiti, zamislite da vam netko uzme osobne fotografije - govori nam Barbalić.
Cijeli slučaj je prijavio policiji, a onda su krenula suđenja.
- Odmah sam s odvjetnikom otišao na policiju, gdje smo sve prijavili, a onda je počela velika bitka. Uredno su primili našu prijavu, a sve smo poslali, naravno, i na sud. U Zemunu smo bili još dvije godine, iščekujući sudsko rješenje spora, a u to vrijeme smo živjeli kao podstanari, ali kad je propala Beobanka, u kojoj sam radio, nismo imali od čega plaćati podstanarstvo te smo došli na Krk. Zemun će uvijek biti moj dom. Jako puno ljudi nam je pružalo podršku, tamo imam jako puno prijatelja. I danas odlazim u Zemun posjetiti svoje društvo. I nikad neću reći da su me Srbi otjerali, nego onaj najveći šljam i ološ koji imaju ime i prezime, a najveći među njima je upravo Vojislav Šešelj - rekao je Ivan.
- Imamo prvu sudsku odluku o vraćanju stana u prvobitno stanje, ali ona nikad do završetka spora nije provedena. Redali su se suđenja i žalbe, ukidane su presude, sudilo se iznova. Ukupno je održano 51 ročište, uz više pritužbi moje odvjetnice zbog neefikasnosti suda. Godine 2016. sudski je postupak okončan i odlučeno je da nemamo pravo na stan u kojemu moja obitelj živi od 1941. te za koji smo započeli proceduru otkupa 90-ih, ali nam Šešelj to nije dozvolio. Pravdali su se da nismo živjeli više u tom stanu, a svi susjedi su tvrdili suprotno, dijete nam je bilo upisano u tamošnji vrtić i školu - govori nam Ivan.
U cijeloj toj borbi njegova obitelj, ali i on prolazili su torturu.
- Šešeljeve novine i njihovi podobnici su nas nazivali odvratnim izrazima. Govorili su mi da smo ustaše, da smo najgore što je u Srbiji. Moju su suprugu zvali na telefon i govorili kako se mogla udati za ustašu, da će je ubiti. Ona se jako bojala i danas se boji, iako smo se u međuvremenu rastali i ona živi u Beogradu s drugim suprugom. Mi smo ostali u odličnim odnosima, ali i danas se kod nje može uočiti taj strah i te traume koje je doživjela. Mene nije bilo toliko strah. Nisam se bojao, imao sam nalet adrenalina, ali me najviše zaboljelo kad su mi udarili na sina. Dario je tad imao 6-7 godina, a oni su mahali njegovom hrvatskom putovnicom. On to nije razumio, neko vrijeme je imao gađenje prema toj putovnici - govori nam Ivan.
U njegov doma se uselila sekretarica tad zemunskog načelnika, kasnije haškog osuđenika Vojislava Šešelja, Ljiljana Mioković. S njom je u stan provalio i uselio se današnji joj suprug Ognjen Mihajlović, glavni urednik Šešeljeva pamfleta, Zemunskih novina.
- U Srbiju je došla kao izbjeglica iz Zagreba 1995., gdje su njezini prodali stan. Ona je kasnije imala funkciju u Odboru za ljudska i manjinska prava Skupštine Srbije. Žena koja mi je provalila u dom i ukrala sve uspomene i osobne stvari. U stanu mi je bilo i obiteljsko zlato, i to su mi ukrali - govori nam Ivan.
U međuvremenu je od Ustavnog suda dobio odštetu od 600 eura, ali samo zbog odugovlačenja postupka. No Ivan je 2019. slučaj poslao na Europski sud za ljudska prava, koji ga je prihvatio te se sad čeka presuda.
- Jedina satisfakcija će mi biti kad dobijem presudu. Ne trebam ništa od toga, imam novi život, ali neću odustati od svoga - zaključio je Ivan, koji je dolaskom na Krk, odakle dolaze njegovi preci i gdje je imao djedovinu, radio kao prodavač u hotelu, gdje je dočekao mirovinu.
U međuvremenu je Hrvaticu Arien Stojanović Ivković, koja 12 godina živi u Srbiji, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odlučio protjerati iz države i zabraniti joj ulazak na godinu dana. Ona kaže da se u Hrvatsku vraća s djetetom. Premijer Andrej Plenković je o slučajevima protjeranih hrvatskih državljana iz Srbije poručio kako je tražio pojašnjenja vlasti u Srbiji o protjerivanju troje državljana i odbacio insinuacije da se miješaju u unutarnja zbivanja u Srbiji te da je o tome obavijestio EU.